Curiculum vitae o. Jurja Domšića
Juraj Domšić rodio se 23. ožujka 1952. u Donjem Bukovlju župa Barilovećki Cerovac. Njegovi roditelji zvali su se Benedikt i Barbara, imao je brata Dragu i sestre časnu sestru Veru Anitu i Đurđu. Odgajan u katoličkoj obitelji odabrao je svećeničko zvanje po primjeru i poticaju svoga župnika Živka Mihelčića. Stupa u malo sjemenište na Šalati kako bi postao biskupijski svećenik. Ipak na proštenju Velike Gospe ili Velike Maše na Kamenskom prvi puta susreće pavline koji su se vratili iz Poljske da obnove red u Hrvatskoj. Tu se nešto u njemu “prelomilo” te je razaznao da ga Bog poziva da bude pavlin, i to hodočašće promijeniti će njegov život. Nakon nekoliko razgovora s o. Julijem Kludziakom odlučuje postati pavlin. Slijedeće 1973. godine stupa s prvom grupom Hrvata u pavlinski novicijat. Na redovničkom oblačenju dobiva redovničko ime Franjo, ali ubrzo vraća do svoga krsnog imena. Novicijat se odvija u samostanu Kamensko pod paskom magistra o. Teofila Krauzea zbog nemogućnosti odlaska iza željezne zavjese u Poljsku. Nakon godine dana novicijata polaže prve zavijete 4. kolovoza 1974. godine. Filozofsko – teološki studij nastavlja na Kaptolu stanujući kod franjevaca te poštujući dnevni red franjevačkog klerikata. U toku formacije često putuje u Poljsku gdje usavršava jezik i bolje upoznaje pavlinsku karizmu. Položivši na Kamenskom 4. kolovoza 1977. godine vječne monaške zavjete, ubrzo prima đakonsko ređenje. Za svećenika je zaređen u Zagrebu 25. lipnja 1978. godine po rukama kardinala Franje Kuharića. Mlada misu koju je 2. srpnja imao na Kamenskom, a 9.7. u svojoj rodnoj župi pamtio je do smrti kao najsretniji dan svojega života, i uspomenu na mladu misu držao je na zidu svoje sobe, a mladomisnički križ na stolu.
Nakon ređenja ostaje na Kamenskom u svojstvu vikara, a nakon naglog protjerivanja poljskih pavlina postaje župnik i prior s još dva svećenika Hrvata, bogoslovom i časnim bratom. U teškim komunističkim vremenima svojom jednostavnošću, marljivošću i srdačnošću uspijeva okupiti župu, organizirati pastoral i provesti obnovu samostana i sakralnih objekata u župi. Nakon 1982. godine ostaje sam na Kamenskom i uz velik napor i odricanje, bez odmora i potpore sam vodi veliku župu, da bi tek 1986. godine dobio pomoćnika u osobi subrata Stjepana. Na pitanje dali mu je ikad palo na pamet da napusti red kada je ostao sam na Kamenskom, njegov kratak odgovor znao sam da tamo gdje je Gospa nema predaje, nego samo pobjeda. I imao je pravo, iz njegovih žrtvi u te 4 teške godine izrasla je cijela pavlinska viceprovincija koja se i danas razvija.
Veliki šok i bolno razdoblje njegova života bilo je granatiranje samostana i napad jugovojske na Kamensko, nakon čega je ostavši zadnji u samostanu uzeo kip Majke Božje Kamenske i bježi kroz žbunje po ničijoj zemlji. Kako je bio u habitu obje strane mislile su da se radi o bolničaru, i tako je spasio živu glavu. Nastanio se u Karlovcu iskoristivši gostoljubivost franjevaca u Karlovačkoj zvijezdi te upravljao dijelom župe koji nije bio okupiran. Iako mu je bilo predlagano i nuđeno da se privremeno skloni u Njemačku ili Poljsku odlučno je to odbio, želeći ostati u domovini i uz svoje župljane. Godine 1993. preuzima župu Rođenja Blažene Djevice Marije Svetice kod Ozlja te s još jednim pavlinom iz Svetica upravlja neokupiranim dijelom župe Kamensko obilazeći pritom i hrvatske vojnike na položajima djeleći neizbježne krunice. Kako je kao zadnji civil napustio Kamensko, tako se kao prvi civil na njega vratio dan nakon Oluje. Nakon oslobođenja počinje dugu obnovu samostana i župe, koja će potrajati do 2007. godine. Istu skrb koju je imao za obnovu materijalne baštine imao je i za obnovu duša, te je svojim pažljivo pripremanim propovijedima svugdje stizao i bio rado viđen. Tako je vodio obnovu samostana Kamensko prije rata, samostana Kamensko nakon rata gdje je pod njegovim vodstvom dograđeno krilo i zatvoren klaustar, u međuvremenu obnovu samostana Svetice, gradnju crkve Sv. Doroteje, gradnju kapele bl. Alojzija Stepinca, i posebno dugotrajnu i uspješnu obnovu crkve MBS na Kamenskom. Uz sve to je desetak godina predavao vjeronauk u osnovnoj školi kao vjeroučitelj i subotnju župnu katehezu koja je znala okupiti i do 160 prvopričesnika i isto toliko krizmanika. Uvijek spreman izaći u susret, saslušati, savjetovati ili ispovjediti, neizmjerno gostoljubiv i otvoren, društven i aktivan. Uz toliki napor i obaveze nije neočekivano da se istrošio, razbolio i premorio. Zato je 2010. morao zaustaviti svoj brzi tempo i potražiti liječničku pomoć. Nakon toga više nije bio dobroga zdravlja.
Godine 2000. postaje delegatom Generalnog priora pavlinskog reda u Hrvatskoj. Godine 2003. postaje prvim viceprovincijalem novo uspostavljene Hrvatske pavlinske viceprovincije, sve do 2010. godine. Ponovo postaje prior i župnik u Kamenskom 2013. godine, zbog narušena zdravlja 2017. godine predaje sve službe i počinje snažno pobolijevati. Zadnjih pet godina njegova života ispunjeno je velikim fizičkim trpljenjem, operacijama, i onime što ga je najviše boljelo: gubitkom jasnog vida što mu je onemogućilo čitanje knjiga koje je jako volio. Za to vrijeme za njega se brinula zajednica, a posebno samostanski infirmerij brat Jakov. Postupno izgubivši sluh i orijentaciju, ovisan o drugima, sve više ležeći sve manje hodeći spremao se za susret s nebeskim Ocem ne ispuštajući krunicu, i šaleći se da je definicija starosti kad ne znaš koliko si krunica izmolio i gdje si s molitvom stao. Na svoje bolesti se nije nikada žalio, a na pitanje kako je do zadnjega je odgovarao bit će bolje kad dođem u tvoje godine, ili ko stari taxi.
Iza oca Jure ostaje ne samo glas o dobrom pastiru, te uspomena na srdačnog čovjeka, legendu grada Karlovca već i uspjela obnova pavlinskog reda koja je najvećim djelom išla preko njegovih leđa, svakom novom zvanju se radovao, primao i slao u Poljsku te je na kraju preminuo u samostanu sa sedam redovnika koje je on primio u red, a u kojem je nekad četiri godine živio sam. Kao župnik bio je susretljiv, pristupačan i uvijek vedar, te rado viđen među svojim župljanima koji su ga neizmjerno cijenili.
Osoba oca Jure bila je posebna, srdačna i snažna, bio je čovjek koji je živio za druge i zaboravljao na sebe, istrošio se do kraja za svoju župu Kamensko s kojom je bio jako povezan i za svoj pavlinski red. Pod kraj života znao je da njegova žrtva nije bila uzaludna i to mu je bila najveća utjeha kada je sva mjesta u samostanskom koru na zajedničkim molitvama vidio popunjena svojom braćom i znao se zadovoljno smješkati i reći eto baš nas ima. Njegova ljudskost bila je plod njegove pobožnosti i svjedočanstvo da se uči od Isusa prije svega biti čovjek, zato znamo da će Bog zatvoriti oko na njegove grijehe i slabosti, a pogledati na toliko dobra koliko je učinio i toliko trpljenja koje je proživio. A Majka Marija s čijim je kipom bježao ispod kiše metaka sigurno će ga dočekati na vratima raja.
Dobri naš oče Jura počivaj u miru Božjem.
Tvoji zahvalni pavlini
