Plodna pustinja
Ususret svetkovini Sv. Pavla Prvog Pustinjaka
Sv. Pavla Pustinjaka (oko 227-341) slavimo 15. siječnja, i iako nam je njegov lik dalek i zagonetan može nas naučiti mnogo. Rodio se u Tebi u Egiptu, u 16. je godini napustio obiteljski dom prestrašen progonima kršćana i nastanio se na pustinji, u pećini s izvorom, ali daleko od ljudi. Iz oskudnih podataka o njegovom životu saznajemo da je nekoliko dana prije smrti radosno dočekao Sv. Antuna Opata. Upravo taj motiv iz njegova života tema je najčešćih likovnih prikaza. Naime, Sv. Antun se u jednom trenutku zapitao dali je on sam i jedini pustinjak na svijetu, te tražio od Boga potvrdu za svoj pustinjački način života. Prvi kršćani živjeli su gotovo isključivo u gradovima u lijepim zajednicama Crkve te nisu bježali od nikoga, već su u svakome trenutku bili spremni na mučeništvo za Krista. Međutim, u IV. stoljeću je kršćanstvo zadobilo opću potporu i državnu dozvolu čime je broj vjernika jako porastao, slijedom čega su izblijedjela evanđeoska načela, razvodnilo se zajedništvo, a smanjio se i žar ljubavi prema Bogu. Oni koji su htjeli beskompromisno živjeti po evanđelju polako su napuštali gradove i živjeli u samoći s Bogom, nasljedujući prve zajednice kršćana tvoreći male zajednice – prve samostane. Tako se i Antun povukao iz svijeta, ali kao pustinjaku budile su se i u njemu sumnje, dali je krenuo dobrim putem? Dali je njegov postupak opravdan? Želi li Bog takav način života?
Tada u snu dobiva uputu da postoji još jedan pustinjak stariji od njega. Bog nas u svojim svecima ohrabruje i svatko od nas koji živi evanđelje je ohrabrenje za bližnjega. Antun kreće u potragu i uz pomoć vučice pronalazi Pavla u njegovoj pećini. Tako upravo u susretu i otvorenosti Sv. Pavla, Antun nalazi potvrdu ispravnosti pustinjačkog života. Pavao nije imao društva, ipak nije na pustinji postao manje čovjek, štoviše; njegovo čovještvo se izbistrilo i iščistilo, postao je stvarno drugi Krist koji se raduje susretu sa čovjekom. Očekivali bismo od onoga koji je napustio svijet da ga prezire, da od njega bježi. Ipak, onaj tko živi zajedništvo s Bogom ne može prezirati čovjeka, bližnjega bez obzira kakav on bio. Radost susreta upisana je u identitet čovjeka nadahnutog Bogom koji se ponizio u štalici kako bi prebivao s ljudima. Takvo nadahnuće stvorilo je kod Pavla ozračje otvorenosti prema bližnjemu. A nama Pavao pokazuje da je mjera otvorenosti na Boga mjerom otvorenosti na čovjeka. Da upravo odnos prema bližnjemu pokazuje kakav je moj odnos prema Bogu, čime mogu sebe ispitati. U naše vrijeme kada se sve više zatvaramo jedni na druge te nestaje komunikacije i poštovanja, nestaje i radost susreta, jer dobar dio našeg društva čine pustinjaci, a ne vidimo takvu otvorenost i ispravnu mjeru odnosa prema čovjeku. U današnjim pustinjama koje su mnogi sami izabrali ili su na njih osuđeni nema plodne otvorenosti i radosti susreta. Jer nema Boga.
Stoga nam svevremenski uzor redovnika pavlina pokazuje da prokletstvo samoće lako može postati blagoslov zajedništva, ako se u svojoj samoći otvorimo na Boga, ako ga iskrena srca tražimo. Ako nemamo potrebu mijenjati druge nego sebe. Zagonetni pustinjak iz Tebe tako nam postaje primjer i uzor, zagovornik plodnog duhovnog života koji je vidljiv u otvorenosti prema čovjeku.
Proslaviti ćemo Sv. Pavla u ponedjeljak, u 11 sati u našoj crkvi na Kamenskom.
