Samo sam dva puta u životu prekršio službenu tajnu i otvorio tuđe pismo, pričao je umirovljeni poštanski službenik M. M. Bilo je to prije Prvog svjetskog rata, kada sam vodio poštu u jednom malom slavonskom selu.Bližio se Božić i posla je bilo na pretek. Razvrstavajući pisma iz poštanskih sandučića, došlo mi je pod ruku jedno pismo bez marke sa naslovom: “Dragom Malom Isusu u Nebo!” Pošiljatelj nije bio naznačen. Dugo sam gledao pismo, očito pisano dječjom rukom. Po pravilu službe trebao sam ga spaliti. No, to nisam učinio. Otvorio sam ga, sluteći mu sadržaj. Na običnom listu školske teke, uz dosta grešaka, pisalo je:“Dragi Mali Isuse! Ti ćeš ovoga Božića slati darove dobroj djeci. Za mene sigurno nisi znao, jer nisam nikada ništa dobio. Mama je bolesna. Ja moram čuvati maloga brata i seku, pa ti nisam mogao prije pisati. Tata jako pije i tuče me. Molim te, dragi Isuse, nemoj me zaboraviti. ”Tunjica Koporčić, učenik II razreda, Ciglana. Toga Božića mali je Isus uslišao zaboravljenog Tunjicu. Dobio je veliki paket sa darovima u odjeći, igračkama i slatkišima. Što sam mogao drugo nego darovati dječaka, da mu taj Božić načinim sretnim i radosnim. Mali je Isus očito mene odabrao da učinim djelo kršćanskog milosrđa. Nakon toga stiglo je drugo pismo sa istom adresom. Ovaj puta sam ga otvorio bez razmišljanja. U njemu je pisalo: Dragi Mali Isuse!Dobio sam veliki paket. Hvala ti! Kako sam se obradovao svemu, a posebno cipelama i slikovnici. Mama je plakala. Ti si mi sigurno slao i prije, samo je to naš poštar pokrao. Još jednom hvala. Tunjica
(Glasnik Srca Isusova i Marijina br. 12. 1951.)