U drevnom pavlinskom samostanu na Kamenskom kod Karlovca, pavlini su 15. siječnja
proslavili svetkovinu Sv. Pavla Prvog Pustinjaka, uzora i zaštitnika pavlina, koji upravo od
njega uzimaju svoj naziv. Prije Sv. Mise održana je pobožnost Sv. Pavlu koja se sastoji od
himana i zaziva, a potječu oni iz kasnog srednjeg vijeka, dok su na hrvatski jezik prepjevani
tek prije pola stoljeća po župniku iz Strizivojne, Mitru Dragotincu. Svečanu Sv. Misu
predvodio je viceprovincijal Hrvatske pavlinske viceprovincije Sv. Marije Kraljice Anđela,
fr. Ivan Šarić, a propovijedao je fr. Marko Kornelije Glogović. U nadahnutoj propovijedi
istaknuo je kako Bog uvijek izabire malene i posljednje, ali one koji dolaze k njemu, tako i
samo ime Paulus znači maleni, a maleni su ipak prvi pred Bogom. Sv. Misi je nazočio i
konfratar pavlinskog reda mons. Ferdinand Vražić kao i karlovački svećenici na čelu sa preč.
dekanom Draženom Karačićem. Liturgiju su uzveličali župni zbor župe Kamensko i KUD
Stative iz Karlovca. Za Svetkovinu Sv. Pavla koja pada 15. siječnja, pavlini, župljani i
štovatelji Sv. Pavla pripremali su se pobožnostima kroz devetnicu od Svetkovine Sv. Tri
Kralja. Nakon Sv. Mise svi štovatelji imali su prilike častiti relikvije Sv. Pavla, kao i okupiti
se na zajedničko agape.
Pavlinski samostan u Kamenskom osnovan je po Katarini Frankopan 1404. godine, te su
Katarina i njen suprug Stjepan pokopani u prvotnoj samostanskoj crkvi. Upravo u ovaj
samostan vratili su se pavlini 1972. iz Poljske, čime je ovaj samostan postao temelj obnove
reda u našoj domovini, a danas je sjedište vice provincije koja okuplja tri hrvatska samostana.
Danas tu na Kamenskom djeluje šest monaha pavlina, četiri svećenika i dva časna brata.

Plodna pustinja

Ususret svetkovini Sv. Pavla Prvog Pustinjaka

Sv. Pavla Pustinjaka (oko 227-341) slavimo 15. siječnja, i iako nam je njegov lik dalek i zagonetan može nas naučiti mnogo. Rodio se u Tebi u Egiptu, u 16. je godini napustio obiteljski dom prestrašen progonima kršćana i nastanio se na pustinji, u pećini s izvorom, ali daleko od ljudi. Iz oskudnih podataka o njegovom životu saznajemo da je nekoliko dana prije smrti radosno dočekao Sv. Antuna Opata. Upravo taj motiv iz njegova života tema je najčešćih likovnih prikaza. Naime, Sv. Antun se u jednom trenutku zapitao dali je on sam i jedini pustinjak na svijetu, te tražio od Boga potvrdu za svoj pustinjački način života. Prvi kršćani živjeli su gotovo isključivo u gradovima u lijepim zajednicama Crkve te nisu bježali od nikoga, već su u svakome trenutku bili spremni na mučeništvo za Krista. Međutim, u IV. stoljeću je kršćanstvo zadobilo opću potporu i državnu dozvolu čime je broj vjernika jako porastao, slijedom čega su izblijedjela evanđeoska načela, razvodnilo se zajedništvo, a smanjio se i žar ljubavi prema Bogu. Oni koji su htjeli beskompromisno živjeti po evanđelju polako su napuštali gradove i živjeli u samoći s Bogom, nasljedujući prve zajednice kršćana tvoreći male zajednice – prve samostane. Tako se i Antun povukao iz svijeta, ali kao pustinjaku budile su se i u njemu sumnje, dali je krenuo dobrim putem? Dali je njegov postupak opravdan? Želi li Bog takav način života?

Tada u snu dobiva uputu da postoji još jedan pustinjak stariji od njega. Bog nas u svojim svecima ohrabruje i svatko od nas koji živi evanđelje je ohrabrenje za bližnjega. Antun kreće u potragu i uz pomoć vučice pronalazi Pavla u njegovoj pećini. Tako upravo u susretu i otvorenosti Sv. Pavla, Antun nalazi potvrdu ispravnosti pustinjačkog života. Pavao nije imao društva, ipak nije na pustinji postao manje čovjek, štoviše; njegovo čovještvo se izbistrilo i iščistilo, postao je stvarno drugi Krist koji se raduje susretu sa čovjekom. Očekivali bismo od onoga koji je napustio svijet da ga prezire, da od njega bježi. Ipak, onaj tko živi zajedništvo s Bogom ne može prezirati čovjeka, bližnjega bez obzira kakav on bio. Radost susreta upisana je u identitet čovjeka nadahnutog Bogom koji se ponizio u štalici kako bi prebivao s ljudima. Takvo nadahnuće stvorilo je kod Pavla ozračje otvorenosti prema bližnjemu. A nama Pavao pokazuje da je mjera otvorenosti na Boga mjerom otvorenosti na čovjeka. Da upravo odnos prema bližnjemu pokazuje kakav je moj odnos prema Bogu, čime mogu sebe ispitati. U naše vrijeme kada se sve više zatvaramo jedni na druge te nestaje komunikacije i poštovanja, nestaje i radost susreta, jer dobar dio našeg društva čine pustinjaci, a ne vidimo takvu otvorenost i ispravnu mjeru odnosa prema čovjeku. U današnjim pustinjama koje su mnogi sami izabrali ili su na njih osuđeni nema plodne otvorenosti i radosti susreta. Jer nema Boga.

Stoga nam svevremenski uzor redovnika pavlina pokazuje da prokletstvo samoće lako može postati blagoslov zajedništva, ako se u svojoj samoći otvorimo na Boga, ako ga iskrena srca tražimo. Ako nemamo potrebu mijenjati druge nego sebe. Zagonetni pustinjak iz Tebe tako nam postaje primjer i uzor, zagovornik plodnog duhovnog života koji je vidljiv u otvorenosti prema čovjeku.

Proslaviti ćemo Sv. Pavla u ponedjeljak, u 11 sati u našoj crkvi na Kamenskom.