Dolaskom komunista na vlast 1945., Karlovac i okolica postali su jedno od velikih gubilišta hrvatske mladeži i inteligencije, ali i hrvatskih vojnika i časnika. Susjedni Srbi s Banovine i Korduna dočekali su svojih pet minuta. Za ono malo što su pretrpjeli za vrijeme NDH, Tito i Centralni komitet Komunističke partije Jugoslavije dali su im odriješene ruke da mogu ubijati koga hoće i kad hoće, sa ili bez suda – kako ih je volja. Ne zaboravimo, naime, da je blizu Karlovca Žumberak u kojem se nalazi Jazovka, jeziva jama koja je te krvave 1945. u svoje dubine progutala na tisuće i tisuće mladih hrvatskih vojnika i civila.

Na jednom takvom nepoznatom gubilištu strijeljan je i svećenik i pastoralni djelatnik vlč. Stjepan Kučmanić. Zašto su ga partizani ubili, kad se zna da se nikakvom politikom nije bavio, u vojsci nije bio niti se kome zamjerio? Štoviše, cijeli Karlovac s okolicom vrlo dobro zna da je vlč. Kučmanić u mnogome pomagao Srbima s Korduna, napose onima iz Popović Brda. To je potvrdio i msgr. Marijan Radanović, župnik Nacionalnog svetišta Sv. Josipa. On sjedoči kako su mu pojedini Srbi, dok je posječivao karlovačku bolnicu i susretao se s njima, govorili da svoj život duguju upravo župniku iz Kamenskog, vlč. Stjepanu Kučmaniću.

Zašto je onda stradao taj uzoran svećenik – humanist, koji je u teškim ratnim previranjima i ludovanjima bio priseban i branio Srbe s Korduna?

To što je vlč. Kučmanić branio Srbe s Korduna, uopće nije bilo zanimljivo. Partije za oči zapao njegov pastoralni rad. Vodio je nekoliko katoličkih društava. Vodio je veliki pjevački zbor i limenu glazbu u kojem je sudjelovalo više od dvadeset mladića. Svjesno je obavljao svećeničke dužnosti. Pomagao je ljudima i oni su ga voljeli i poštovali. Upravo je zato bio trn u oku Partiji. Prema partijskom programu, „svakog popa koji ima utjecaj u narodu treba likvidirati”. Opet po onoj iz evanđelja: Udarit ću pastira i stado će se razbježati! (Mt 26,31).

Sada već pokojni varaždinski župnik Josip Žalac, rodom iz Kamenskog, ispričao je 1992. autoru ovoga Martirologija svoje svjedočanstvo:

Stjepan Kučmanić je kao bogoslov bio starčevićanac i takav ostao cijeli svoj život. Politički nikada nikog nije napadao, ni vlast, ali se iz njegovih propovijedi vidijelo da je veliki i iskreni Hrvat. Župnika Kučmanića je svijet neobično zavolio. Crkva je uvijek bila puna. Osnovao je veliki zbor.jednog je seljaka naučio svirati orgulje. Mladež je hrlila u crkvu i na probe crkvenoga zbora. Među njima je bio mladić Josip Žalac, kasnije svećenik. 1935. na izborima u Kamenskom pobjedio je Vlatko Maček. Narod je toliko bio sretan da su taj dan pretvorili u narodno veselje. Zapalili su krijesove, a pred kućom župnika pjevali su podoknicu. Župnikova susjeda bila je jedna lajava i svadljiva udovica koja je imala dva sina. Mlađi je napustio školu i otišao u partizane. U mjestu postoji mišljenje i sumnja da je upravo ta obitelj dala zatvoriti i strijeljati župnika Kučmanića.

Barbara Svilić iz Karlovca poslala je 1992. autoru Martirologija pismo u kojem daje zanimljiv iskaz:

U vezi našeg telefonskog razgovora od 9.2.1992. pokušat ću Vam dati neke podatke o vlč. Stjepanu Kučmaniću. Budući da sam tada bila još dijete, ovo sam čula od majke Kučmanić Ane, udovice njegovog nećaka Janka i domaćice pok.župnika, Kovačević Ljubice. Dolaskom župnika Kučmanića na Kamensko oživljava vjerski život u toj župi. Župnik osniva mnoga vjerska društva, a uvodi i vjeronauk u školu, te okuplja oko sebe djecu i mladež.u toku Drugog svjetskog rata spašavao je mnoge Srbe i Popović Brda. Kada je u lipnju 1945. bio zatvoren čak su došli mnogi Srbi svjedočiti o njegovoj nevinosti i moliti da se pusti na slobodu, ali je Partija imala svoje zapise po kojima je župnik trebao da ode u smrt. Zatvorili su ga u lipnju 1945. godine. Dan prije smrti župnik Kučmanić je na papiriću napisao da ga sutra puštaju kući. Umjesto toga on je idući dan streljan, barem prema nekim navodima. Jer njegovo tijelo nikad nije predano obitelji, niti je obitelj doznala gdje je pokopan.

Kako bi što sigurnije obavili svoj krvavi posao, komunisti su prije streljanja zavaravali osuđenike govoreći im kako će ih sutradan pustiti kući. Jednako obećanje dali su svim zarobljenicima u Bleiburgu, rekavši im: Idete kući! Nikome nisu rekli: Idete do prvih protutenkovskih jaraka i tamo ćete biti pokošeni! Tako i uznici. Dan uoči streljanja im se skidaju, te bi ih nage, samo u donjem rublju, vodili na streljanje. Tako je završio i župnik Kučmanić.

Gornji tekst izvadak je iz knjige don Ante Bakovića, Hrvatski martirologiji XX. stoljeća.